Opći podaci o rijeci Neretvi i njenim hidroakumulacijama

Neretva je najduža i vodom najbogatija balkanska pritoka Jadranskog mora. Izvire na 1.227 m nadmorske visine, pod vrhom Grdelj, koji pripada ograncima planine Lebršnik. Dužina toka iznosi 230 km. U svom gornjem toku Neretva protiče kroz dolinu, koja se pruža paralelno sa planinskim masivima i ne presjeca ih. Takve doline zovu se uzdužne. Izvorišna dionica doline Neretve duboka je do oko 600 m i svom gornjem dijelu se zove Borač, a u donjem dijelu (kod ušća Rame) ima naziv Župa. Do ušća Rame Neretva teče prema sjeverozapadu, a kad primi ovu pritoku, naglo skreće ka jugu. Odatle njena dolina pesjeca planinske vjence pod pravim ili oštrim uglom. Takve doline zovu se poprečne. Ovaj dio Neretve odlikuje se kanjonskim stjenama visine od 800 do 1.200 m. Na tim stranama nema gotovo nikakve vegetacije; građene su od naslaga krečnjaka, koje su, po procjeni geologa, starije od 175 miliona godina. Na području Borača pad Neretve je vrlo velik, a dolina uska. U Župi je pad znatno manji, a dolina šira. U kanjonu je Neretva vrlo brza, sa slapovima i manjim vodopadima. Neretva ima sva karakteristična svojstva planinske rijeke sa relativno velikim padom i jakom mehaničkom snagom. Napuštajući kanjon, ulazi u Mostarsko polje, a zatim, pošto napusti klisuru, ulazi u svoj donji tok, koji počinje nizvodno od Čapljine. Dalje se dolina Neretve širi i odlikuje širokim poplavnim pojasom uz korito rijeke. Širina rijeke u donjem toku se povećava i iznosi od 100 do 150 m, dok je dubina najčešće preko 1m, a u nekim virovima i do 20 m. Neretva godišnje unosi u more preko 8.830.000.000 m(kubnih). Polovina je do Metkovića i raspolaže velikim hidroenergetskim potencijalom od 4.905.600.000 kWh godišnje. Srednji tok Neretve danas je značajno izmjenjen u odnosu na stanje prije 1953.godine. Tada je na Neretvi, 5 km iznad Jablanice, podignuta lučna brana visine 80 m i na taj način je rijeka, uzvodno do Konjica, pretvorena u akumulaciono jezero. Zapremina jablaničke hidroakumulacije je oko 290 hm(kubnih) pri maksimalnoj ispunjenosti vodom. Maksimalna dužina jezera je 30 km, a površina oko 1.440 ha. Najveća dubina je 80 m, a oscilacije vodostaja kreću se i do 25 i 30 m.
Hidroakumulacija Rama formirana je na istoimenoj rijeci 1986. godine. Dužina ove vodene akumulacije iznosi 12 km, a površina 1.500 ha. Najveća dubina je 95 m, a oscilacije vodostaja se kreću i do 55 m. Od 1981. do 1987. godine na Neretvi su podignute još tri brane i formirana akumulaciona jezera. Hidroakumulacija Salakovac postoji od 1981. godine. Dužina ovog vještačkog jezera iznosi 20 km, a površina 314 ha. Najveća dubina je 40 m, a oscilacije vode su oko 5 m. Godinu dana kasnije (1982.godine) formirana je hidroakumulacija Grabovica dužine 12 km, površine 130 ha sa najvećom dubinom od 34 m i oscilacijama vode do 5 m. Posljednja formirana neretvanska hidroakumulacija – Mostar zasnovana je 1987. godine. Njena dužina je oko 10 km, a površina 112 ha. Najveća dubina je 20 m, a oscilacije vode se kreću do 5 m.

Položaj i geomorfološke karakteristike doline Neretve i njenih hidroakumulacija

Rijeka Neretva teče kotlinom, koju sa sjevera okružuju planine Bitovnja (1700 m n.v.) i Vranica (2112 m n.v.). Južnu stranu ograničavaju planine Prenj (2103 m n.v.) i Čvrsnica (2226 m n.v.), dok je na zapadu planina Bjelašnica (2062 m n.v.). Prema sjeverozapadu hidroakumulacija Jablanica se širi i graniči sa hidroakumulacijom Rama. Jablaničko akumulaciono jezero svojim formiranjem potapa Ostrožačku i niz manjih kotlina. Ova rijeka je svoje korito usjekla u zoni visokog krša, a djelomično i u zoni mezozojskih krečnjaka. U ovom dijelu se susreću uticaji Mediterana sa jugoistoka i kontinenta sa sjeveroistoka. Neposredna geološka podloga sliva Neretve i akumulacionog jezera u ovom dijelu je od stijena koje datiraju iz mezozoika, dok je sam jezerski bazen izgrađen od geološki znatno mlađih stijena. Dio bazena od Konjica pa do nešto niže od ušća Neretvice ispunjen je jezerskim sedimentima iz tercijera. Zastupljeni su pretežno glina, lapori i konglomerati. Ranije kotlinsko dno pokriveno je aluvijalnim nanosima, uglavnom muljem i pijeskom. Ovakva ili slična građa karakterizira i niži dio bazena. Kod Ostrošca, Neretva napušta tercijernu zonu i zalazi u zonu škriljaca do ušća rijeke Rame. Na tom dijelu se pojvljuje poznati eruptivni jablanički gabro. Odatle počinje suženi dio kanjona Neretve i pruža se nizvodno do ispod Jablanice. Od Jablanice nizvodno korito je usječeno u fluviglacijalnom nanosu, najčešće čvrsto cementiranom konglomeratu. Obale su najčešće strme i nepristupačne. Važno je naglasiti značajno učešće krečnjaka u gradnji ovog slivnog područja, što, najvećim dijelom, određuje elemente općeg režima Neretve.